Saša Antić: Moja mater te traži na sudu
Suradnja HDS ZAMP-a i Saše Antića nastavlja se novim izdanjem kolumne “Reper to(v)ar” koja ovog puta donosi prigodnu priču i razmišljanje o pjesmama kao hladnom oružju…
Dobio sam poziv od Općinskog suda u Virovitici da se pojavim kao svjedok na raspravi u jednom kaznenom predmetu. Naime, kako sam doznao, okrivljenik je mladić koji je poslao policajcu sms poruku u kojoj je, između ostalog, pisalo i: „Naša mater te traži“.
Moguće ste prepoznali, radi se o parafraziranju stiha iz refrena pjesme „Mater“ čijih sam stihova autor i sud opravdano smatra kako sam najkompetentnija osoba za tumačenje sadržaja pjesme ne bi li se utvrdilo ima li u njoj i u kolikoj mjeri elemenata ozbiljne prijetnje. Što reći, zahvalan sam na prilici da javno tumačim značenje jedne svoje pjesme jer se znalo dogoditi da se poneke protumače potpuno pogrešno od onog što sam njima htio reći!
Sve to skupa nalikuje početku nekog filma braće Cohen, svašta bi se iz toga dalo dalje iskonstruirati. Glavni lik, muzičar i stihoklepac, stiže u pitomi gradić. Istu večer u hotelu mu prilazi nepoznati lik i, pod prijetnjom hladne cijevi, naloži mu da uđe u automobil parkiran iza hotela. Voze ga van grada, u nekoj zabačenoj seoskoj kući upoznaje mater iz sms prijetnje. Ona je očito velika zvijerka u kraju, tako i izgleda, baca na Beppu Joseph, capo di tuti capi, ubija pogledom, mlati štapom itd. Redanje osebujnih likova, nadrealni dijalozi, malo filozofije i rasprava o ulozi umjetnosti i umjetnika u društvu i puno bizarnosti i crnog humora.
Inače, kad neko spomene Viroviticu, prvo na što pomislim je moj dragi prijatelj Tripio, hip hop producent i autor glazbe Sinestet kolektiva, a onda naravno i stihovi Đorđa Balaševića „… u Virovitici ne postoje pritisci, i žive mirno svi kao hipici u Viroviiitici…“. U jednom paranoičnom scenariju, ti hipici pretjeraju sa halucinogenima i udruže se u kolektivnu šalu u kojoj nije problem ni krivotvoriti pečat Općinskog suda. Realno, previše je to truda za hipike, a i čemu baš ja? Sitna sam ja riba za takve poduhvate.
Ne mogu se prisjetiti niti jednog sličnog slučaja osim kad su devedesetih priveli 2 Paca jer su u automobilu lika koji je, ako se dobro sjećam, u luđačkom pohodu ubio nekoliko nesretnih prolaznika, pronašli njegovu kazetu. Grozna i tragična priča, ali koliko zaista ima smisla u tome da se ozbiljno prosuđuje o glazbi i umjetnosti općenito kao poticaju na konkretno nasilje? U mom slučaju čak i nema konkretnog nasilja, tek prazna prijetnja. Ima bit da nas repere ozbiljne institucije doživljavaju preozbiljno. Jer repanje nije pjevanje, a kako je prihvaćeno da „ko pjeva zlo ne misli“, ne želim ni pomisliti što bi se iz toga dalo zaključiti za repanje.
Zamišljam čekaonice svjetskih sudova prepune autora pjesama, filmskih scenarija, stripova i romana kako čekaju red za tumačenje značenja svojih kreacija pred časnim sudom. Tarantino i Eminem imaju opunomoćene zaposlenike koji lete svijetom jer ne mogu biti odjednom na više lokacija. Sve troškove, naravno, snosi sud. U nekoj sudnici, možda upravo sad, mudri sudac, sijed i pred mirovinom, udara batom i stišava žamor uzbuđenih gledatelja. Nakon što se dvorana umiri, odlučno i glasno postavlja pitanje Oliveru Stoneu: „Što ste mislili s tim ‘Say hello to my litlle friend!’?“.
Iskreno, malo mi je muka šaliti se s ovim jer je stvar očito vrlo ozbiljna. Radi se o sudbini jednog ljudskog bića koje bi moglo biti optuženo za prijetnju stihovima pjesme koja nema veze sa stvarnosti. Ona je igrokaz, fikcija i groteskno pretjerivanje koje se artificiranom agresijom ruga nasilniku. Glavni lik pjesme je karakterno degradirani jadnik koji se skriva iza majke, ona je ilustracija njegove nemoći i moguće samo plod njegove mašte. Naravno, vjerujem da do osuđujuće presude neće doći. Kad bi se to dogodilo, osim nepravde prema okrivljeniku, i pjesma „Mater“ bi dobila inkriminirani status, postala bi nešto kao hladno oružje. Zajebana i velika stvar za jednu pjesmu, ali s druge strane i službena potvrda da se radi o oštrim stihovima. To bi mi valjda na neki način trebalo i imponirati jer već sam se potpuno pomirio s tim da glazba ne može ništa bitno promijeniti u stvarnosti osim individualni doživljaj iste. Međutim, život se ponekad pobrine da o nekim stvarima razmisliš ponovo.