Roger Waters: Mladi glazbenici danas ne mogu živjeti od svog rada!
Roger Waters po treći put je posjetio Hrvatsku, bar kao profesionalni glazbenik. Nakon dva nastupa u Zagrebu i Splitu u sklopu turneje The Wall, slavni glazbenik i jedan od osnivača Pink Floyda tek je na sinoćnjem nastupu u zagrebačkoj Areni otkrio kako je Hrvatsku prvi put zapravo posjetio još početkom šezdesetih. Bilo je to na proputovanju prema Grčkoj, no neke od slika i anegdota inspirirale su ga još godinama kasnije.
Osim kao basistu legendarnog benda i arhitekta klasičnih albuma kao što su „The dark side of the moon“, „Wish you were here“, „Animals“ i „The wall“, Waters je poznat i kao autor bez dlake na jeziku. Donald Trump? Izraelsko-palestinski sukob? Potrošačka manija? Novi solo album Davida Gilmoura? Waters ima mišljenje o svemu.
Za ovu priliku, upoznat ćemo vas s Watersom kao autorom i umjetnikom itekako svjesnim trenutnog stanja u glazbenoj industriji, ali i položaja glazbenika u digitalnom okruženju glazbenih servisa i velikih tehnoloških korporacija.
U intervjuu za američki NPR, Waters se požalio kako glazba više nema nikakvu vrijednost jer iza svega stoje moćni oglašivači kojima pak glazba služi samo da bi lakše prodali kozmetički proizvod ili novi automobil.
„Da se danas pojave glazbenici poput Billie Holiday ili Sama Cookea, oni uopće ne bi bili plaćeni. Sve se streama, a dominantna je ideja kako ljudi koji koji stvaraju glazbu uopće ne bi trebali biti plaćeni. Ovi se, pak, brane kako plaćaju i da, zaista, plaćaju nula zarez nula nula nula nula nula centa po streamu pjesme ili tako nešto. Iznos koji završava u džepu umjetnika je beznačajan“, iskren je Waters.
Ono o čemu zapravo priča aktualan je problem tzv. prijenosa vrijednosti. Velike digitalne korporacije i pružatelji internetskog sadržaja zarađuju ogromne iznose na račun kreativnog sadržaja kojeg čine dostupnim. Kreatori tog sadržaja za to nisu adekvatno plaćeni i ostaju im tek mrvice. „Mladi glazbenici danas ne mogu živjeti od svog rada i to mi je posebno odvratno“, zaključuje Waters.
Posebno je osjetljiv i na pitanje eksploatacije intelektualnog vlasništva, a znamo li da su Pink Floydi izrazito vizualan bend, ta priča je ovdje još naglašenija: „Jasno mi je da je riječ o fanovima, ali i dalje mi takve stvari predstavljaju zagonetku. Ponekad lupnem šakom o stol, „prodaješ jeb… stolić s otiskanim logom Dark side of the moon?!“.
Iako priznaje da ne prati dovoljno modernu glazbu („Neil Young i Billie Holiday su moj izbor“), okružio se s mladim glazbenicima koji su njegovoj glazbi i tekstovima dali toliko potreban svježi vjetar u jedra. Producent Nigel Godrich (Radiohead, Beck, Paul McCartney…) producirao je njegov posljednji album, a prateći bend kojeg smo gledali u Areni čine, između ostalih, talentirani gitarist i kantautor Jonathan Wilson te atraktivni indie-pop duo Lucius u ulozi pratećih pjevačica.
Waters, dakle, i dalje ima što za reći. Umjetniku njegovog kalibra, kao i njegovim potomcima osigurana je budućnost upravo zahvaljujući bogatom katalogu i sustavu za kolektivno ostvarivanje prava. No, što je s nekim novim Watersima i Pink Floydima koji sviraju po garažama i podrumima Londona, Montreala i Novog Zagreba? Mogućnost da žive isključivo od svog kreativnog rada manja je nego prije pedesetak godina i možda je vrijeme da parafraziramo naslov aktualnog Watersovog albuma: is this the life we really want?!