Olja Dešić: Bez frustracije nema kreacije!
Uoči zagrebačke premijere “Magic Musical” u Lisinskom, 17. ožujka, autor glazbe mjuzikla, Olja Dešić, iz prve ruke opisuje kako nastaje jedan mjuzikl, što mu sve prethodi i koji su to “čarobni procesi” u srcu svakog kreativnog projekta…
Prvu glazbu za predstavu napisao sam već u osmom razredu osnovne škole, no na kraju je nisam uspio pogledati jer sam imao vodene kozice (smijeh).
Sada za obiljno, imao sam priliku već pisati glazbu za mjuzikle. Jedan, za HAK, davne 2000. s Mladenom Kušecom i pok. Vojom Radoičićem, “Hakove prometne pustolovine”; jedan školskog dosega u Studiju Maraton.
Prije tri godine napisao sam glazbu za prvi čakavski mjuzikl “Sušak, Sušak” nastao u koprodukciji s HNK “I. pl. Zajca” u Rijeci, na tekst Mensura Puhovca, u režiji Edvina Liverića. Sušak Sušak ima vrlo uspješan i rasprodan kazališni život, evo i dan danas povremeno se postavlja. Nedavno sam pisao i glazbu za Gradsko kazalište lutaka u Rijeci, predstavu “Beba bebač” Davida Petrovića.
Zanimljivo je da prirodno nisam neki “musical lover”, niti sam se odlučio za taj smjer. Sve nekako krene iz širine mojih glazbenih i životnih pogleda i vještina koje sam usvojio i usavršavao kroz godine. U gotovo svim projektima u koje sam pozvan kao glazbenik, na kraju završim i kao producent, ne nažalost samo glazbeni, već i onaj koji gura, traži lovu, investira, znoji se kad se karte prodaju sporo i slično.
Nije danas lako uopće pomisliti da se neki projekt pokrene – a pogotovo u potpuno nezavisnom sektoru ni na koji način povezanom s ozbiljnijim izvorima financiranja.
Najčešće je to jednostavan proces: postoji ideja, tekst, radi se plan, nađe se redatelj, pa autor glazbe, netko piše tekst songa i tvoj je posao da ga uglazbiš. Pišeš i scensku glazbu, isporučiš i to je to. Svi glazbenici u povijesti pisali su najviše po narudžbi, to je nekakav dobar put da preživite ti i tvoja umjetnost.
No, ne kad si i sam svoj financijer.
U nekom tom produkcijsko-kreativnom ludilu koje proživljavam na dnevnoj razini, priča o nastanku Magic Musicala ide isto tako zavojito i čudnjikavo. Ova je predstava nastala iz pjesama, iz songova.
Prije pet, šest godina pozvan sam da za jednu profesoricu mentoricu Sveučilišta u Rijeci napravim orkestralne aranžmane za dječju glazbu koju su skladale njene studentice. To sam i napravio, pa smo ih i snimili te su oni objavili CD i slikovnicu. Nažalost, vraćam se na prethodne rečenice, sve opcije financiranja su otpale i znatno se, na nulu, smanjila šansa da išta naplatim (smijeh). Zamolio sam i dobio suglasnost da te svoje aranžmane koristim u novim djelima bez ograničenja.
Svidio mi se put kojim sam krenuo u zvuku tih aranžmana i to je bio prvi motiv da im udahnem novi život, bez plana, samo da stvorim iz nečega (što mi nije “izraslo”) neku novu vrijednost, proizvod, song, ili više njih. Znači, vratio sam se na sam izvor. Pišeš bez cilja, pa što bude.
Kako sam krenuo?
Slušao sam svoje aranžmane i stvarao na njih nove melodije. Znači – ti su aranžmani nastali kao dio nekih drugih pjesama i s njima više nemaju nikakve veze. I tako sam napisao sedam, osam dječjih pjesama.
Nedostajao mi je tekst. Nisam čuo hrvatski jezik u tim pjesmama, pa sam za zabavu počeo na engleskom jeziku, onom primjerenom dječjoj dobi. Naime, Studio Maraton je surađivao s Linguae, školom stranih jezika, palo mi je na pamet, možda možemo nešto s time! Kad pročitaš za redom sve songove, dobiješ obrise neke priče. Tko što radi, što osjeća, koji su mogući likovi. Kako ja baš volim Johna Williamsa, Harrya Pottera i ostale magije tema je očito već bila zadana.
Da, bilo je jasno da treba ići dalje. Zamolio sam Tamaru Dorčić, moju dragu prijateljicu iz struke (Putokazi, Moskva…) da se, kao prof. engleskog jezika, uključi u ovu priču. Uključili smo i Linguae, da ispitamo što možemo od ovog materijala stvoriti. Kako ništa nije slučajno, Tamara poznaje Andreja Škedela. Andrej je, gle čuda, profesionalni mađioničar!
Tamara i Andrej napisali su, temeljem mojih songova, prvi Magic Musical, o Čarobnjaku (David Petrović) koji je izgubio svoju moć, pa je sreo najmanjeg diva na svijetu (Tamara Dorčić). Taj div mu pomaže pronaći štapić i – čiča miča gotova je priča. David Petrović iz GKL Rijeka dobio je zadatak da to režira, Nisa Hrvatin Petrovićnapravila je vrhunsku scenografiju i kostimografiju pa i oblikovanje svjetla.
Songovi su dakle, bili skoro gotovi, dodali smo neke moderne beatove u orkestracije, snimili vokale i – tip top, izveli smo Magic Musical v. 1.0 u Rijeci vrlo uspješno. Linguae ga je pak kasnije ponavljala više puta u svojim školskim eventima.
I prođe vrijeme. Prođe godina, dvije, svi radimo druge poslove, mjuzikle.
U međuvremenu, počinjem intenzivnije surađivati s Mijom Negovetić. To je pak stvorenje jedno čudnovato, u njoj gori vječna vatra talenta, to će odmah shvatiti oni koji su s njom imali prilike raditi. Ti pričaš s njenim talentom, zapravo, a ne s njom. Taj talent nije samo glazbeni, on je literalni, glumački, scenski. Taj talent potpuno razumije što želiš, a upute su na razini: “ajmo skupa napraviti ovo ili ono”, a ne “trebaš ovo ili ono”. To je posebno i to se osjeti u svemu što sam s Mijom do sad radio – u studiju ili na pozornici. A ona se u međuvremenu okušala i u filmu, a i u sinhronizaciji crtića.
Sine mi, valjda je to taj “eureka” moment. Mia!
I krene komplikacija (smijeh).
Od Magic Musical v. 1.0 u sljedećih tri, četiri mjeseca nastaje sasvim nova nadgradnja. Da, Čarobnjak izgubi štapić. Da, sretne Malog Diva. Ali sad je tu novi lik, Sestrica, koju smanji na veličinu mrava. Aha. Trebamo i Mrave. Ok, još dva glumca. Aha, to su dva svijeta. Trebamo ekran. Efekte.
E da! Novi songovi. Mia pjeva, trebaju biti manje za klince, više a la Frozen.
Novi aranžmani, nova produkcija, novi vokali, dodatna scenografija.
Hm. Idemo u Lisinski. A kako ćemo tamo raditi predstavu? Najbolje da napravimo prostor u prostoru kao što su “Pacijenti” (mjuzikl Tončija Huljića i Mira Gavrana, op.ur.) imali. Dakle gradimo konstrukciju, zašto bi bilo jednostavno i jeftino?!
Aha, imamo songove i scensku glazbu – baš bi bilo super da imamo neki orkestar.
Već ništa čudno, javi mi se kolegica iz Zagreba drugom temom, kaže: nastaje Orkestar mladih glazbenika, studenata MA u Zagrebu. Njih dvadesetak bit će s nama u Lisinskom. Dirigira im lik Grinja Violinja, preciznije, ja.
Pretpremijera je održana (dvije predstave) u prepunom Gervaisu u Opatiji. Spremni idemo u Lisinski, a u listopadu u Theatre Musical de Pibrac, Francuska, Toulouse. Na poziv.
Za kraj, imam jednu navodnu poslovicu: bez frustracije nema kreacije!
