Matej Meštrović: Pobjeđuje onaj koji se usudi
„3 Rapsodije za klavir i orkestar“ zahtjevan je projekt koji će obilježiti mjesece i godine pred tobom – možeš li nam ga pobliže predstaviti, koje su to 3 Rapsodije i kako su one međusobno povezane?
Da krenemo redom: “Danube Rhapsody”, “Chinese Rhapsody” i “New England Rhapsody”. Sva tri djela su djela za klavir, soliste na pojedinim instrumentima i simfonijski orkestar. Ukupno trajanje čitavog projekta je 55 minuta glazbe i preko 2000 stranica nota!
“Dunavska Rapsodija” nastala je na poticaj DunavArt udruge još prije skoro dvije godine kao veliko orkestralno djelo za klavir i nekoliko solističkih instrumenata, a sve u ideji za veliko svečano otvorenje Dunav Art festivala u Vukovaru. Inspiraciju sam nalazio u Dunavu, rijeci koja teče i spaja pa se stoga, unutar 4 stavka u trajanju od 30 minuta, u Dunavskoj Rapsodiji pojavljuju harmonika, tamburica, frula i cimbal kao solistički instrumenti. Nažalost, budući da živimo u veoma nestabilnim vremenima, udruga Dunav Art nije uspjela naići na “pozitivne” odgovore mogućih institucija koje bi podržale ovakvo “veliko” otvaranje festivala. Dunavska Rapsodija će stoga, umjesto u Vukovaru, svoju praizvedbu doživjeti 15. travnja u Carnegie Hallu. U ovom slučaju uistinu vrijedi ona stara uzrečica: “Tko prvi, njegova djevojka”.
„Chinese Rhapsody“ nastala je pak kao narudžba Zagrebačke Filharmonije za potrebe nedavno održanog koncerta u Velikoj dvorani Lisinski – “Kineska Nova Godina” pod ravnanjem maestra Jonathana Griffitha, Zagrebačke filharmonije i 4 vrhunska solista iz Kine: TU SHAN XIANG (pipa), ZHANG PEI (zheng), BAI YU (erhu), LI XINXING (violina) i ja na klaviru. Za Kinesku rapsodiju inspiracija su mi bile 3 najpopularnije narodne kineske teme koje sam dobio od kineskih muzičara. Riječ je o djelu u jednom stavku u trajanju od 12 minuta, a nakon praizvedbe djela 9. veljače u Lisinskom, otvorilo se pitanje izvedbe istog djela i u Kini, ali i u Americi…
I na kraju, “New England Rhapsody” trostavačna je kompozicija za klavir, orkestar i solo instrumente američkih Indijanaca. Budući da se moj izdavač PARMA Recordings nalazi u državi New England (USA), shvatio sam da projekt „Rapsodija“ želim zaokružiti upravo na način da osim kineske i europske napišem i jednu “američku” rapsodiju. Iako se radi o 3 različita kontinenta i svaka od rapsodija ima soliste na tradicijskim instrumentima karakterističnim za svako od područja, poveznica sve 3 rapsodije je moj glazbeni rukopis koji je definitivno prepoznatljiv i spaja ova tri djela. Glazba je tonalna, romantična, “pitka” za slušatelje, virtuozna, puna različitih boja i mogao bih reći veoma “filmična”.
Projekt je ostvario potporu HDS-ovog natječaja International. Koliko će ti značiti ta stimulacija i kako uopće izgleda logistička priprema projekta koji se događa na više kontinenata i u kojem sudjeluje gotovo 100 glazbenika?
Projekt je zaista ogroman. Povezati pripreme za sve 3 rapsodije uključuje spajanje glazbenika sa raznih strana svijeta i njihovo dovođenje u Hrvatsku, putne troškove, hotele, prehranu, dvoranu, snimanje, mikrofone, štimanje klavira, pripremanje snimanja, produkciju zvuka nakon snimanja… A sve to bez dijela kojeg sam već prethodno obavio, a koji uključuje ne samo komponiranje nego i pripremu i štampanje partitura zvuči kao nemoguća misija (smijeh). No, budući da sam sve svoje projekte do sada radio potpuno sam, zahvaljujući tome imam velikog iskustva. Ovoga puta u realizaciji projekta imam veliku olakotnu okolnost da iza mene stoji izdavačka kuća PARMA Recordings iz Amerike. U projekt smo ušli zajedno, kako financijski, tako i organizacijski pa je već sve isplanirano do najsitnijeg detalja. PARMA Recordings pristaje isključivo na najviše produkcijske standarde, osobito kada je u pitanju kvaliteta zvuka, stoga će sve biti napravljeno na vrhunskom nivou unatoč opsežnosti projekta. Također, bez potpore HDS-a putem International natječaja, ovo sve bi bilo gotovo nemoguće ostvariti.
Riječ je, dakle, o velikom pogonu…
Dunavska Raspodija bila je prva koja je nastala u ovom opusu i kao što je moja inspiracija bila rijeka koja teče i spaja, tako je i misao vodilja cijelog projekta povezivanje i spajanje. Spaja razne kontinente, spaja glazbenike sa svih strana svijeta, spaja kulture i različitosti u jedan val glazbene pozitive i radosti. Ali, ne spaja samo umjetnički, spaja i gospodarski! To je suradnja u pravom smislu te riječi pa se pripreme za glazbeno izdanje odvijaju na dva kontinenta. Projekt toliko opsežan zahtijeva izuzetno velika financijska sredstva i zaista bez financijske potpore HDS-ovog natječaja bilo bi nemoguće sve to isfinancirati.
Potporu projektu daje i tvoja diskografska kuća PARMA Recordings – kako izgleda suradnja s jednim takvim „jakim“ svjetskim igračem? Kako se suradnja s njima razlikuje od suradnje s nekim lokalnim diskografom?
Moja suradnja s PARMA Recordingsom započela je 2016. u listopadu i odnosila se na izdavanje CD-a “Vivaldi 4 seasons for 3 pianos”. Pri potpisivanju, odmah su definirane četiri faze i terminski plan razrađen sve do 8. mjeseca 2017. kada je CD trebao službeno izaći na tržište. Mislim da već taj podatak jako puno govori. Ni u što se ne ide stihijski, nema onog nama tako poznatog “kako ćemo, lako ćemo”. Zna se svaki korak unaprijed, zna se koji dio posla je čija odogvornost. Ako želite detaljnjije, apsolutno se svaki korak planira od samog početka do izlaska CD-a. Od termina snimanja, miksanja, masteringa, izrade grafičkog rješenja, makretinškog plana do trenutka službenog datuma izlaska CD-a. Svaki korak se odvija u suradnji s umjetnikom. Prilikom izrade naslovnice CD-a dobiješ ogroman upitnik s neopisivo puno pitanja o tome kakav ukus imaš, pitaju te o povijesnim razdobljima u slikarstvu i kiparstvu, kakve pejzaže voliš, koje boje i slično. Kada imaju apsolutno sve podatke, na temelju informacija njihovi grafički dizajneri izrađuju nekoliko prijedloga koje ti šalju na odabir. Ukoliko nisi zadovoljan, stižu novi prijedlozi. Sve je podređeno tome da autor CD-a bude zadovoljan. To je samo primjer covera i knjižice. Zamislite samo koliko su onda detaljni i precizni kada su u pitanju datumi i postotci. Sve je apsolutno transparentno, i najmanji detalj je razjašnjen. Komunikacija sa PARMOM odvija se putem “svih platformi” komuniciranja i to na DNEVNOJ bazi! Dakle ne postoji slučaj da recimo čekaš odgovor na mail nekoliko dana… Toliko je sve profesionalno, a opet frendovski da je to nevjerovatno. Upravo ta komunikacija i zajedničko planiranje, ali i veliko uloženo vrijeme u svaki korak procesa, postaju ključ uspjeha. Stalno govorim da uspjeh ne dolazi preko noći, iako to možda tako izgleda gledano sa strane. Međutim, iza svakog uspjeha postoji veliki rad i trud, kao i uloženo vrijeme. Dodatno, samo kao mali primjer: stalna aktivnost na svim društvenim mrežama, međusobno “tagiranje” i praćenje, komentiranje, “šeranje”, sve je to samo jedan mali, mali dio komunikacije koju imam sa PARMOM u posljednje dvije godine. Jedan od primjera koji ukazuju na ozbiljnost te izdavačke kuće je slijedeći: po ugovoru koji imam s njima, oni su meni dužni dostaviti najmanje 6 svjetskih kritika odnosno osvrta na album “4 godišnja doba za 3 klavira”. Takvih detalja ima jako, jako puno i oni se ne boje napismeno obvezati da će učiniti sve da projektu pruže mogućnost da zaživi ne samo lokalno, nego po čitavom svijetu. Njih ne zanima samo statistika i broj potpisanih ugovora i izdanih CD-ova. Njihova je filozofija da je obaveza umjetnika da stvara, a da se za ostalo brinu oni. I oni se po tom kodu zaista i ponašaju. Biti PARMA artist znači imati iza sebe kuću koja ne daje prazna obećanja, kuću koja ima prijateljska lica s kojima komuniciraš na dnevnoj bazi, koja te podržava i prati na umjetničkom putu i koja će učiniti sve da umjetniku pruži mogućnost da se predstavi svijetu.
Kako se suradnja s njima razlikuje od suradnje s nekim lokalnim diskografom?
Tužno je reći da mi tu nismo navikli na tu razinu profesionalnosti i da ti je u početku jako neobično, tražiš gdje je u svemu tome kvaka. Pa evo, podatak da samo dva mjeseca nakon što su dobili partituru na uvid, ja imam praizvedbu „Danube Rhapsody“ u Carnegie Hallu govori o tome kako je to raditi sa jednom ozbiljnom svjetskom izdavačkom kućom. Naravno da sam kao umjetnik u tom slučaju itekako motiviran raditi dalje te planirati sve bolje i sve veće projekte. Takva vrsta podrške je ono što stvarno čini ogromnu razliku. PARMA Recordings svoja izdanja distribuira putem NAXOSA, što također govori o njihovoj ozbiljnosti i poslovnoj etici. Album “4 godišnja doba za 3 klavira” odmah je po izlasku bio na top ljestvicama iTunesa u Americi i Australiji. Dobio je dvije nagrade u Americi, uvršten je u 50 klasičnih izdanja službene Spotify liste i vrti se na radijskim postajama diljem svijeta. I da ne zaboravim: svaka dva tjedna dobivam mail od PARME sa službenim “plahticama” emitiranja mojeg albuma, kao i izvještaj o tome gdje je sve album spomenut!
Nakon serije koncerata „4 godišnja doba za 3 klavira u 4 HNK“ – važi li u tvom slučaju ona izreka „pobjeđuje onaj koji se usudi“? Ni taj projekt nije bio nezahtjevan, a prikazao je i tvoju poslovnu stranu…
Promotivna turneja “4 godišnja doba u 4 HNK” za mene je do sada bila najveći produkcijski izazov. Ono što je najbitnije tu istaknuti jest činjenica da sam čitavu turneju osmislio i organizirao zapravo sam, i ne manje bitno, sve troškove kompletnog marketinga, organizacije, najma i prijevoza klavira u 4 HNK, štimanja klavira, honorara – podmirio sam od svojih 50% prihoda od ulaznica. Nekoliko tjedana prije početka turneje, kao partner turneje ušla je Millenium Promocija, koja mi je jako pomogla u PR-u. Tvrtka Euro-unit iz Čakovca također je kao partner i sponzor sudjelovala sa 3 koncertna klavira, koje smo vozili po čitavoj Hrvatskoj jer niti jedan HNK nažalost nema 3 klavira, odnosno neki od njih nemaju niti jedan. Da ne ulazim u detalje, samo na primjeru 3 klavira koja smo prevezli u roku od 5 dana u 4 HNK, postavili na pozornicu, svaki put ozvučili, Zlatko Pavlinić ih je svaki put morao naravno naštimati, govori o tome koliko je čitava turneja bila zahtjevna. No, ono što je najvažnije u čitavoj toj priči je upravo izreka “pobjeđuje onaj koji se usudi”. Jer, sva 4 HNK – Zagreb, Rijeka, Split i Varaždin bili su rasprodani!
Je li samo u Hrvatskoj slučaj da umjetnik mora istovremeno biti i menadžer, i šofer, i roadie, i marketingaš? Kako gledaš na to, imaju li takve situacije i neke prednosti?
Mislim da je to slučaj samo u Hrvatskoj. Ja sam do sada apsolutno sve svoje projekte uvijek radio sam, od ideje do realizacije, uključujući zapravo sve ovo što navodiš u pitanju. I da, s jedne strane to ima svoje prednosti jer nema “krivih telefona” i zapravo sve imam pod kontrolom. Kao protuprimjer navesti ću upravo ovaj novi projekt “3 Rapsodije”. Naime, moj izdavač PARMA Recordings krenuo je u pripreme za snimanje i produkciju čitavog projekta doslovce u najsitnije detalje. Ono što su od mene tražili su partiture sva 3 djela. Sve ostalo – ali SVE ostalo će oni odraditi, a ja ću se doslovce pojaviti na terminu snimanja (smijeh). Dakle, jednostavnije rečeno: u Hrvatskoj umjetnik često treba biti “sposoban” za apsolutno sve poslove, dok uz producenta i izdavača iz Amerike kao što je PARMA Recordings, umjetnik treba samo komponirati, svirati i pojaviti se na terminu snimanja ne gubeći vrijeme na logistiku, dogovore, sastanke i stotine telefonskih poziva i mailova. U tom kontekstu događa se jedan vrlo zanimljiv “paradoks”. Naime, „3 Rapsodije za klavir i orkestar“ snimat će se u Zagrebu, u studijskim uvjetima u Velikoj dvorani Lisinski sa Zagrebačkom filharmonijom, solistima iz Kine i ukupno preko 80 glazbenika. Kompletnu organizaciju tog snimanja u Hrvatskoj odradit će strana produkcija, odnosno PARMA Recordings. Ja ću, iako se to sve dešava upravo ovdje u Zagrebu, doslovce doći na dogovorene termine snimanja u Lisinski i to će biti sve, odnosno jedino što ću znati vezano za to snimanje (smijeh).
Priznaješ da su prihodi od autorskih naknada ono od čega uglavnom živiš. Kako bi laiku objasnio otkud taj novac, zašto to nije „porez na zrak“ i što sve prethodi izvedbi nekog tvog autorskog djela? Koliko zapravo radiš da bi mogao živjeti od tantijema?
Gledano iz kuta glazbenika koji stvara tu glazbu, institucija poput HDS ZAMP-a je vrlo potrebna. Osobno, primjerice, za klavirom i računalom sjedim po 70 sati tjedno, a ponekad i više. Ako je neki projekt u završnoj fazi, spavam po 5 sati dnevno, jedem samo jednom dnevno, a ostalo vrijeme provedem radeći. Glazba koju stvaram jednako je proizvod kao što je to primjerice kruh, mobitel ili jakna, jednako je stvarna kao bilo koja stvar koju koristimo u svakodnevnom životu. Razlika je u tome što je glazba „neopipljiva“ odnosno opipljiva je samo ako je u obliku CD-a ili ploče. Zbog toga ju ljudi ne doživljavaju kao proizvod za koji su potrebne godine školovanja, vještine, talent i sati i sati rada, kao i za proizvodnju bilo kojeg drugog proizvoda.
Danas kada se glazba uglavnom konzumira putem mobitela, tableta, računala ili TV-a, ona zapravo nije “materija”, nego se svima čini da je zapravo “besplatna”. Pri tome gotovo nitko ne uzima u obzir da iza glazbe koju slušaju besplatno na internetu stoje vrijeme, rad, talent, sviranje, snimanje, produkcija, studio, glazbenici… Ako odemo u dućan, ne pada nam na pamet da uzmemo proizvode sa polica i odšetamo iz dućana bez plaćanja. Na kraju krajeva, sve i da pokušamo, ne bi uspjeli jer bi nas zaštitari zaustavili i pozvali bi policiju. Ako to prenesemo na svijet proizvodnje glazbe, to je mjesto gdje nastupa HDS ZAMP.
Poznato je da postoje razne studije o tome kako glazba u dućanima potiče potrošnju i puštajući glazbu na razglasu u trgovinama trgovci se koriste tom istom glazbom kako bi povećali vlastiti profit. Ista je stvar sa kafićima ili fitness klubovima i svim ostalim poslovnim objektima koji glazbu koriste kao nešto što povećava njihov profit. U tom slučaju, apsolutno je normalno da plate naknadu jer glazba koja tamo svira nije nastala sama od sebe, nego ju je netko napisao, snimio i producirao i za to on treba također biti plaćen, kao što je plaćen i onaj kruh sa početka priče. Tantijemi ne padaju s neba, u njih je uloženo mojih zadnjih 30 godina života. Ja nemam nedjelje ni praznike, nemam bolovanja, a godišnje odmore imam vrlo rijetko i ako ih imam nisu mi plaćeni, ja se zbog toga ne bunim jer to je put kojeg sam sam odabrao. Nemam sindikat koji štiti moja prava kao radnika. Jedino što zapravo imam u tom smislu zaštite mojih prava jest ZAMP. I zbog toga je organizacija poput ZAMP-a potrebna.
Baviš se i glazbom za dokumentarce i filmove – kako u tom slučaju izgleda kreativni proces? Koristiš li za to neki drugi dio mozga?
Hahaha, mozak uvijek kod mene “svira” (smijeh). U svom “opusu” imam napisane glazbe za više od 400 dokumentarnih filmova. I zapravo proces je uvijek isti kod pisanja takve primjenjene glazbe. Pokrenem film na računalu i na to prvo gledanje, odmah stavljam markere na određene točke u filmu gdje mi se čini da treba ići glazbena podloga. Nakon tog prvog gledanja i markiranja već znam kakav “zvuk” tog filma treba biti. Kada kažem zvuk, mislim na instrumentaciju, aranžmane, zvukove koje ću uptrijebiti da bi taj film dobio svoju punu zaokruženost. Najvažnija stvar kod filma je upravo to: kakav zvuk pišem? Film nekada “traži” veoma prozračnu glazbu na samo jednom instrumentu, a nekada kompleksne aranžmane s puno zvuka i različitih instrumenata. Ista stvar je, naravno, i s ritmom. To je predivan i kreativan proces koji istovremeno stvaraocu daje jako veliku slobodu, ali istovremeno ima jako puno svojih zakonitosti koje treba poštovati da se na kraju dobije cjelina i da glazba ne dominira filmom, već da “pomogne” gledatelju još snažnije doživjeti film.
Što temeljem svog dugogodišnjeg iskustva i međunarodnih uspjeha, poručuješ svojim kolegama sa sličnim ambicijama, ne nužno iz klasičnog miljea, već i onima iz svijeta rock, pop i alternativne glazbe?
Imam jednu uzrečicu iz svoje mladosti koje se držim i danas: “Ako želiš vježbati klavir 25 sati dnevno, trebaš se ustati sat vremena ranije”. Drugim riječima – rad, rad i samo rad.
Pred tobom je nastup u New Yorku, u Carnegie Hallu – što očekuješ da će se nakon tog nastupa promijeniti u tvom životu, pogotovo u percepciji hrvatske javnosti?
Nastupom u Carnegie Hallu samo otvaram jedno novo veliko poglavlje u mom životu jer svaki koncert uvijek donosi neke nove koncerte. No, nastup u Carnegie Hallu na neki način postaje prva rečenica u mojoj biografiji, što znači da tu biografiju treba popuniti upravo iza te prve rečenice (smijeh). Što se tiče percepcije hrvatske javnosti, mogu reći da interes medija vezan za taj nastup ne jenjava već nekoliko tjedana i da do sada nikad još nisam dao toliko intervuja vezanih za neki svoj nastup. Moram iskoristiti ovu priliku i zahvaliti se Ministarstvu kulture koje mi je pružilo podršku u vidu odobravanja putnih troškova za New York. Za sam kraj, mogu najaviti jedno malo, ali slatko iznenađenje koje spremam u Carnegie Hallu i za koje sam već sada dobio posebnu dozvolu Carnegie Halla. Stoga, pratite me na drušvenim mrežama i uživajte u glazbi!
Foto: Dragutin Škreblin / arhiva ZGF
