Kolumna Saše Antića: Intervju sa samim sobom
U novoj kolumni sam imao namjeru napraviti malu rekapitulaciju vlastitih stavova i uvida u svjetske i domaće tokove i, baš kad sam krenuo pisati, dobio sam e-mail sa upitom za intervju za sarajevski Dnevni avaz u kojem je bilo nekoliko pitanja upravo na tu temu.
Igrom slučaja (ili ne?), prije par dana smo u našem studiju Bozon u Splitu ugostili ekipu iz M.O.R.T.-a u snimanju radio emisije „Ritmo floto“ koju radimo Luka, Mladen i ja za Yammat FM. Prva kreće upravo danas (srijeda 4.7., u 19h, repriza subotom u 18h) i u njoj smo ugostili Branka Dragičevića, svestranog splitskog muzičkog genijalca, javnosti vjerojatno najpoznatiji kao jedan od dvojca iz projekta Valentino Bošković. Uglavnom, u jednom momentu John iz M.O.R.T.-a je, komentirajući naš razgovor, citirao nekoga i rekao kako je autointervju jedna od najiskrenijih umjetničkih formi. Dakle, jedan slijed koincidencija je doveo do ovoga, kolumna u formi intervjua. Hvala Lejli iz Dnevnog avaza i Johnu iz M.O.R.T.-a na ideji!
Poznati ste kao društveno angažiran bend. Smatrate li da muzika može nešto promijeniti?
Sigurno da može promijeniti nešto, počevši od duše pojedinca, a to je već dovoljno i dosta. Nismo nikad zazivali revoluciju, vremenom stekneš uvide kako se bitne stvari u suštini ne mijenjaju, ali uvijek sam bio vjeran ideji da se čovjek treba, ne samo po savjesti već i po etičkoj i prirodnoj odgovornosti, odreći doze komfora u korist općeg dobra.
Što je za vas muzika?
Radost, utjeha, snaga, mir, tuga, sreća… Velika magija, što joj se više predaješ, više ti daruje.
Što je ping-pong, muzički stil TBF-a?
Od samih početaka nastupali smo sa živim bendom, mada su prva dva albuma rađena sempliranjem i programiranjem. Bilo je tu dosta utjecaja i trip hopa i drugih stilova tako da smo u nekoj zezanciji smislili ping pong kao vlastiti žanr.
Po kojem zakonu djeluje TBF?
Oko svega se moramo baš svi složiti. Za to nekad treba vremena, al’ naučili smo da se nema smisla nigdje žuriti.
Od Vas šest muškaraca u grupi, ko je glavni?
Nema glavnog, sve radimo dogovorno i jednoglasno.
Šta pokreće ovaj svijet?
Teško je to sažeti u definiciju, ali čini se da se tu radi o iracionalnoj strani ljudskog bića. Najviše stranica povijesti ispisale su najniže strasti, slučajnosti i greške.
Današnje stanje u društvu kod nas, u regionu i cijelom svijetu? Kuda ide ovaj svijet?
Neke stvari idu nabolje, ali sporo i nesrazmjerno sa spoznajama i mogućnostima čovječanstva. Nije teško zamisliti blisku budućnost u kojoj će se ljudi sve više nadograđivati tehnologijom i, ako nastavimo ovako, bogati sa kvalitetnom, a siromašni sa škartom što će još više produbiti društvene razlike. S druge strane, planeta je iscrpljena i zagađena, klima nepovratno poremećena i nepredvidljiva, živimo u svijetu gdje je s jedne strane pojedinac oslobođen moralnih autoriteta i nametnutih identiteta, ali isto tako sve manje obrazovan u duhu humanističke i idealističke filozofije i prepušten medijski promoviranoj ideologiji potrošnje, profita, komformizma i trenutnog zadovoljstva. Ta neobrazovanost zna inteligenciju odvesti u nihilizam, narcisoidnost i bešćutni materijalizam, pogotovo u svijetu spektakla kojeg stvarnost oponaša i možda najviše zbog toga i raste vjerski fanatizam. Iz tog sukoba profitiraju korporacije koje sponzoriraju politiku i medije i stvar se vrti ukrug. A mi u regionu još nismo naučili ni razvrstati otpad, retardirali smo iz plemenskih u rodovske zajednice. Obrazovanje je preuzelo klijentelistički modus politike, a sve više i imperativ profita i debelo zaostajemo za civilizacijskim tehnološkim dostignućima i naporima.
Kakve vrijednosti vladaju danas?
Trudim se uvijek biti pozitivan i optimističan, ali nažalost, moram biti realan i zaključiti kako je danas kod nas, a i u svijetu, previše sebičnosti, trivijalnosti i materijalizma. Čovjek kakvog je idealizirala renesansa i prosvjetiteljstvo na nasljeđima grčke filozofije kao nositelja paradigme moderne demokracije i države blagostanja je ostao u prošlosti. Javna sfera je skoro pa nestala pred navalom privatnosti, zabave i lake zarade. Definitivno smo ušli u idiokraciju, humanistička sekularna i socijalna etika se relativizira i uporno pokušava kompromitirati i marginalizirati od strane svjetske korporativne mašinerije i domaćeg militantnog nacionalizma i zato mislim da nam je potrebno buđenje inteligencije i ponavljanje gradiva iz filozofije njemačkog idealizma i ekologije.
Šta bi za Vas bio idealan svijet?
Onaj do kojeg bi došlo poštivanjem Kantovog kategoričkog imperativa. Dakle, “Djeluj samo po onoj maksimi, za koju možeš u isto vrijeme htjeti da postane opći zakon”. Ili u drugoj varijanti, “Djeluj samo tako da ljudstvo, kako u tvojoj osobi, tako i u osobi svakog drugog, uvijek vidiš kao smisao, a nikada samo kao svrhu”.
Kako napreduje pisanje knjige?
Nisam još ni počeo, treba za to mira i tišine, a kod mene uvijek neka gungula.
Kako vidite današnjeg čovjeka?
Nema zajedničkog nazivnika, u naprednim demokracijama i na velikom tržištu on može imati vjeru u slobodu i valorizaciju sposobnosti ako je spreman na fair play suradnju i kolektivnu akciju i protest. U sredinama kao što su naše je prepušten sam sebi, pun nepovjerenja u politiku, medije i u bilo kakvu promjenu. Izmanipuliran je i iskorišten od strane crkve i politike koji iz vlastitih korporativnih interesa protežiraju društveni šljam, oduzimaju mu se iz dana u dan mnoge pogodnosti socijalne države dosegnute minulim humanističkim naporima. Na kraju se povlači u svoj privatni svijet, gleda svoja posla i dosta mu je vlastite bijede, sprda se na vlastiti račun i na kraju ostaje gorčina. Ali postoji i za to lijek, a to je filozofija.
Odlazak mladih iz cijelog regiona?
Mislim da je to s jedne strane katastrofično jer ide u prilog negativnoj selekciji u raspodjeli društvene moći koja je kod nas već sad na feudalnoj razini. S druge strane, Hrvatska je u EU tako da je to ustvari i pogodnost članstva. Ljudi prirodno odlaze u uređene sredine gdje mogu živjeti od svog rada, npr. prosječna američka familija promijeni 5 lokacija za života. Taj model je, naravno, drugačiji od europskog jer je naš identitet bitno tradicionalno nacionalno određen, ali danas tehnologija omogućuje odličnu komunikaciju tako da lakše pada samoća u tuđini, a tu su i jeftini letovi.
Šta Saša sluša privatno u svoja četiri zida?
Ima tu svega i svačega, na repertoaru mi je redovno jazz iz 60-ih i hip hop s kraja 80-ih te početka 90-ih. Onda afrička desert blues scena, pa indijska klasična muzika i zapadna klasika, u zadnje vrijeme Ravel. Imam faze kad peglam danima starog Dylana i stare Stonese, Beatlese, Hendrixa, pa Morrisseyja, Massive Attack, Radiohead, QOTSA, Beckov „Odelay“ i prvi album Dina Dvornika. I, naravno, puno Jamesa Browna iz 70-ih.
Možeš li zamisliti život bez Splita?
Nema šanse. Mogao bih živjeti bilo gdje neko vrijeme, al srce bi me uvijek vuklo nazad. To je normalno, tu sam rođen i tu sam odrastao, a Split je i objektivno divan grad za život.
