Jurica Pavičić: “Književnost je slična lansiranju Voyagera u svemir”

Jurica Pavičić novinar je, književnik i publicist s popriličnim stažom i još većim ugledom, ne samo unutar granica Hrvatske, već i izvan njih. Osim što njegove britke kolumne možemo čitati svakog tjedna u domaćem tisku, Pavičić je također autor priča i romana, od kojih su neki prevedeni na engleski, njemački, ruski, talijanski i bugarski.

Hrvatsko novinarsko društvo nedavno mu je dodijelilo nagradu za novinara godine, a u pauzi pisanja i stvaranja, pronašao je vremena odgovoriti i na neka naša pitanja…

U kojoj se mjeri razlikuje pisanje novinskih kolumni i komentara od pisanja priča i romana?

Razlikuje se dosta. Za početak, u novinarstvu postoji deadline, morate pisati bio vam dan kad ste u formi ili ne. U novinarstvu se može dogoditi i jedan ili dva loša teksta, ne možete uvijek biti najbolji, dok je u književnosti promašaj bolniji i dulje traje. Novinarstvo danas pišete, sutra to svi vide i znaju, preksutra ste zaboravi. U književnosti, vi kao da ste izbacili Voyager u svemir. Sad radite nešto što će izići za dvije godine, a kad iziđe dugo, dugo ništa, a onda kao “bip” iziđe neka kritika, neka reakcija čitatelja…sve je na kapaljku.

Što je s inspiracijom – pronalazi li ona vas ili je vi tražite u svakodnevnim situacijama i kroz medije?

Meni je inspiracija ista i za novinarstvo i za književnost: a to je okolni svijet. Ili neko mjesto gdje sam bio, ili nešto što sam pročitao u lokalnoj kronici, ili neka ćakula i ljudska štorija koju sam čuo od susjeda i rodbine. Često mi proza izlazi iz slika koje sam opazio u prostoru. Zapušteni, stari brod u dvorištu kuće do koje se može doći samo skalama. Obiteljska kuća kojoj je pola dvora uređeno, a pola obraslo dračom. Vidiš sliku, napučiš je likovima, a onda se sklapa zaplet.

Sjećate li se svog prvog novinskog teksta?

Moj prvi profesionalni novinski tekst bio je tekst o knjizi argentinskog pisca Ernesta Sabata “Anđeo uništenja” u izdanju beogradskog BIGZ-a. Izišao je na Silvestrovo 1989. u kulturnom prilogu Forum Slobodne Dalmacije: koji tjedan nakon Tienanmena i smaknuća Ceausescua. Dakle, pravo sam čedo tranzicije. Prvu filmsku kritiku objavio sam malo ranije, u časopisu “Kinoteka”. Bila je to recenzija “Ta divna stvorenja 2”. Ne zvuči glamurozno- ali, kako sam bio najnoviji u redakciji, davali su mi filmove koje nitko nije htio.

Postoji li neka kolumna na koju ste uistinu ponosni i koja se kasnije pokazala „proročanskom“?

Postoji ih dosta. Jako sam sretan što sam napisao tekst o splitskim stablocidima koji je generirao miting na Prvoj vodi i počeo Kerumov kraj. Od friških, jako sam sretan što sam napisao kolumnu o mućkanju turističkim zonama u Sućurju na Hvaru, jer je imala posljedice: uzbunili su se svi, počeli su medijski napisi, slijedile su sudske presude, muva se DORH. To je jedan od tekstova za koje mi se čini da su imali izravnog efekta.

Možete li nam, za kraj, otkriti na čemu trenutno radite?

Trenutno zajedno sa Zvonimirom Jurićem pišem scenarij za petodjelnu mini-seriju “Patrola na cesti” temeljenu na mojoj priči. Javili smo se na HTV i čekamo odluku povjerenstva za projekte. Osim toga, pišem iduću knjigu- kratki krimić pod naslovom “Kuharica” – no ako serija prođe, toj ću se knjizi vratiti tek 2015.