Autori o autoru: Bob Dylan

Nakon neočekivane vijesti o dodjeli Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu, uslijedila je reakcija koja za njegove poklonike predstavlja ipak nešto manje iznenađenje: slavni je kantautor sa svoje službene web stranice izbacio vijest o dodjeli priznanja, a tajnice Švedske Akademije uzalud mu šalju mailove i nazivaju njegov broj. I’m not the one you want, babe, I’m not the one you need.

Uostalom, ako je i američki predsjednik Obama ostao kratkih rukava očekujući bar kurtoaznu razmjenu s Dylanom na nedavnom susretu u Bijeloj kući, teško je bilo očekivati da će nobelovci proći išta bolje. Ipak, Dylanovu nonšalanciju i namrgođenost na stranu, Nobelova nagrada u rukama jednog autora popularne glazbe, k tome još iz folk/rock razreda, velika je stvar za cijelu „branšu“ i naznaka kako se vremena itekako „a-mijenjaju“…

Objava nagrade izazvala je oluju različitih predznaka u medijima i na društvenim mrežama, a ovotjedna bonaca idealno je poslužila za razgovor s dvojicom autora, Sašom Antićem i Goranom Tribusonom, o Dylanu, Nobelu i rock glazbi i njenoj društveno-gospodarskoj perspektivi…

Goran Tribuson, nagrađivani hrvatski književnik te filmski i televizijski scenarist, s Dylanovim opusom gotovo je na „ti“. Uz sve službeno objavljene albume, u njegovoj kućnoj kolekciji mogu se pronaći brojni diskografski rariteti i bootlegovi, video snimke koncerata, knjige i časopisi posvećeni dečku iz Dulutha, Minnesota. Pitanje „u kolikoj ste mjeri upoznati s Dylanom“ u slučaju Gorana Tribusona stoga se ispostavilo suvišnim. „Dylan ima tako velik i raznolik opus, koji ide od guthryjevski angažiranih socijalnih balada (Lonesome Death Of Hattie Carroll), countryja u stilu Hanka Williamsa, američkih, ali i irskih i škotskih folklornih utjecaja, preko rimbaudovskih vrtloga neugodnih nadrealističkih slika i prizora (Desolation Row, Visions Of Johanna), dirljivih ljubavnih pjesama (Is Your Love In Vain, Sad Eyed Lady Of Lowlands), sjetnih autorefleksivnih pjesamna (Not Dark Yet), nashvilleovskih folklornih obrazaca, južnjačke Tex-mex glazbe (Desire), obraćeničkih refleksija o vjeri (Slow Train Coming), pa sve do neobičnih persiflaža iz Sinatrine pjesmarice. Čak su i slabije Dylanove faze intrigantne, dok u onima boljim nerijetko otkrivamo crte genijalnosti“.

Kad je Dylan u pitanju, Saša Antić, autor pjesama TBF-a, kasni je obraćenik. No, možda je baš zato njegov odnos sa Zimmermanom posebno intenzivan posljednjih godina. „U srednjoj školi me hip-hop potpuno uzeo i ignorirao sam sve ono na što su se kleli svi oko mene, Dylana, Floyde, Doorse, Azru, EKV… Kasnije shvatiš da su neke stvari vječne i nepromjenjive tako da sve te bendove danas iznimno poštujem i volim. Sve sam ih dobro prostudirao, ali tek u svojim 30-ima. Dylana sam otkrio kasno, tek nakon što sam pogledao DVD izdanje dokumentarca „Don’t look back“. Tada sam ga počeo gledati potpuno drugačijim očima, shvatio sam njegovu ne samo umjetničku, već i kulturološku veličinu i utjecaj koji je imao na društvo i rock glazbu sredinom 60-ih. Krenuo sam redom, od prvog do zadnjeg albuma stavljajući svakog od njih u kontekst vremena i aktualnih društvenih zbivanja, kao i njegovih osobnih uspona i padova. To je jednostavno bio vatromet inteligencije, lucidnosti, muzikalnosti te beskompromisnog „fuck off“ stava. Na kraju sam ostao na albumima iz 60-ih od kojih mi je najdraži Bringing it all back home“.

Oko Dylanovog Nobela, Tribuson i Antić imaju različita mišljenja. „Od Nobelovog komiteta uistinu ne bih očekivao da će ugađati rocku i nuditi mu kojekakve koncesije. Dapače, vjerujem da u ovom mileniju više neće biti slučajeva nalik ovogodišnjem. Ali poradi takve stvari ne bi trebalo žaliti. Elitna će se književnost i dalje truditi da dobro omeđi svoj teritorij i postavi ograde nalik onima s mađarske granice, dok je smisao rocka baš u tome što ga ne zanimaju ni elitizam niti establishment. Keith Richards je svojedobno zamjerio Micku Jaggeru kada je prihvatio titulu „sira“, rekavši: „Zašto si to uzeo, pa oni su nas nekoć hapsili!““, komentar je Tribusona, dok je Antić nešto pomirljiviji: „Sigurno je da će onima koji nisu previše upoznati skrenuti pažnju na njegov lik i djelo. Vjerujem u onu da ne otkrivamo mi glazbu već ona nas. Međutim, Dylan je kulturološki fenomen i kad ga se stavi u kontekst vremena, jasno je da je njegov utjecaj ogroman. On je sigurno jedan od onih koji su činili svojevrsnu os oko koje su se vrtile mnoge promjene 60-ih, a to je sigurno najturbulentnije doba modernog vremena u mnogim aspektima. Također, sigurno će ova nagrada potaknuti aktualne napore da se rock’n’roll tretira kao kulturološki sadržaj koji ima veći značaj nego što se to uobičajeno podrazumijeva“.

Iako se, naravno, povijest i značaj hrvatskog rock and rolla ne može mjeriti s američkim, kako će se ubuduće hrvatske političke i gospodarske institucije postaviti prema rocku i popularnoj glazbi? Shvaćaju li kulturološki i ekonomski potencijal električnih gitara? I, na kraju krajeva, što se može naučiti iz primjera Švedske Akademije?

„Zapravo ništa!“, odrješit je Tribuson: „Odgovorno tvrdim kako dodjela Nobela Dylanu neće donijeti Krležinu nagradu Oliveru Dragojeviću niti Gljalskoga Huseinu Hasanefendiću. Niti će vječnom amateru Štuliću, tako ga je nazvao Bregović, olakšati put do lektire za sedme razrede pučke škole. Ali, da sam na mjestu rockera ne bih uopće očajavao, nego bih uživao u tomu da prkosim eliti, kao što Sizif gurajući svoj kamen uživa prkoseći bogovima“.

Antić, pak, nudi svoj izvještaj s terena: „Kod nas je danas situacija takva da rock’n’roll sadržaji sve teže mogu biti tržišno isplativi iz mnogo razloga. Tržište je malo, glazba se ne kupuje, autorska prava na internetu nisu zaštićena, radija ne vrte nezavisne projekte, ukus publike se promijenio pod navalom šunda tako da se nažalost brojni kvalitetni autori ne mogu do kraja posvetiti glazbi i tako ostvariti svoj potencijal. A da se razumijemo, radi se o sadržajima koji kod konzumenata mogu biti vrlo intrigantni i izazvati emocije visoke kvalitete. Slijedeći to razmišljanje, mislim da bi klupski programi određenih rock’n’roll sadržaja trebali biti financijski poticani od strane države i umreženi u slične prakse u Europskoj Uniji“.

Dodjelom nagrade Dylanu, Akademija je napravila nesvakidašnji potez, gotovo pa presedan. U slučaju da se na nešto slično odluče u skoroj budućnosti, tko su sljedeći kandidati ili kandidatkinje?

„Svaki zadnji bedak koji se obreo u politici zacijelo bi kazao kako ne odgovara na hipotetička pitanja. Shvatiti veličinu i bogatstvo Dylanoiva opusa znači shvatiti kako nagrade slične vrste u perspektivi ne treba očekivati. A kome biste ih i dali? Madonni, Lady Gagi ili Eltonu Johnu?“ ironičan je Tribuson.

„Realno, u kulturološkom smislu, nitko nije ni blizu Dylana. Možda Beatlesi kao bend, ali to bi bio možda Nobel za mir. Da nije bilo Dylana, pitanje je bi li se Cohen odvažio na uglazbljivanje svojih pjesama i bi li se Beatlesi i Stonesi odmakli od svojih pop početaka i snimili svoje najbolje albume. Dylan je u rock’n’roll uveo ozbiljne teme i doslovno je od rock’n’rolla napravio nositelja revolucije intelekta tako da, uz seksualnu revoluciju koju je predstavljao do tada i na račun koje je postigao veliku komercijalnost, rock’n’roll postaje najvažniji pogon društvenih promjena tog vremena. Ustvari mislim da bi Nobel trebao dobiti Dylana!“, u svom stilu zaključuje Antić.

Za kraj, obojica autora dotaknuli su se jedva vidljive, ali ipak prisutne veze Dylana s Hrvatskom. Što su Hrvati mogli i još uvijek mogu naučiti iz njegove pjesmarice?

Tribuson: „Kada je prije nekoliko godina skupina pariških Hrvata optužila Dylana za određene navode iz intervjua što ga je dao Rolling Stoneu, sud je, umjesto „krivca“, pozvao urednika francuskog izdanja svjetski poznate revije. Ovaj je, navodno, samo slegnuo ramenima i zavapio: I što sam trebao uraditi? Cenzurirati Boba Dylana? U slučaju je groteskno upravo to što su baš Hrvati u bivšoj zajednici padali kao snoplje pod teretom zloglasnog članka zakona koji je govorio o verbalnom deliktu. A sada su istu stvar pokušali smjestiti Bobu Dylanu. I kakvu bismo sad pouku mi Hrvati trebali izvući iz pjesmarice aktualnog nobelovca? Pa valjda tu istu! Tu kako je verbalni delikt odavno pokopan i kako je baš zbog te činjenice najhrabriji dio njegove pjesmarice moguć“.

Antić: „Što možemo naučiti iz Dylanovih stihova? Biti svoj, dosljedan istini i pravdi, posvećen svom pozivu i biti veliki radnik“.

Usput, Dylan se, u međuvremenu, ipak oglasio: „Nobelova nagrada me ostavila bez teksta“.